"Meni se to nikada neće dogoditi" - ili pet "najskupljih" riječi na letonskim putevima?

Diskusija „Osiguranje – može li lična sigurnost postati obavezna?“ održana je na nedavno održanom talk festivalu „Lampa“. Učesnici diskusije dotakli su se i teme kao što je „automobilsko osiguranje neutemeljenih optimista“ – ili zašto ljudi i dalje žive s mišlju da se „meni to nikada neće dogoditi“. Čini se da je ovo jedna od „najskupljih“ fraza u letonskom saobraćaju.

U stvari, svi se osiguravamo od događaja koje ne planiramo doživjeti svaki dan. Osiguravamo kuću iako ne planiramo otpustiti. Kupujemo putno osiguranje iako ne planiramo propustiti avion ili se razboljeti dok smo na odmoru. Međutim, čim dođe do obaveznog osiguranja, neki vozači odjednom imaju potpuno drugačiju logiku – „Vozim pažljivo“, „ionako se ništa neće dogoditi“, „Mogu još nekoliko dana bez tehničkog pregleda“. U stvarnosti, to nije hrabrost ili povjerenje u vlastite vještine. To je iluzija.

U psihologiji se ovaj fenomen naziva pristrasnost optimizma ili nerealni optimizam. Više od 1000 studija pokazuje da oko 70-80% ljudi ima tendenciju vjerovati da se loše stvari događaju drugima češće nego njima samima. Drugim riječima, svi znamo da se saobraćajne nesreće događaju, ali podsvjesno smo uvjereni da se statistika odnosi i na našeg susjeda. Nažalost, upravo u saobraćaju ovo razmišljanje može biti najskuplje.

U 2025. godini, 233 saobraćajne nesreće su izazvala neosigurana vozila. Ukupno je prošle godine u Latviji registrovano 37.609 nesreća, tako da su vozila bez MJP-a uzrokovala 0,62% svih nesreća. Neko bi mogao reći - samo šest desetina procenta. Tako malo?! Ali iza svake od ovih 233 nesreća stoji osoba koja je do tog trenutka bila sigurna da će biti ona ta kojoj se ništa neće dogoditi.

LTAB Prikupljeni podaci pokazuju da u prosjeku svaki vlasnik automobila doživi saobraćajnu nesreću jednom svakih 11 godina. Vlasnici kamiona, s druge strane, dožive saobraćajnu nesreću jednom svakih šest godina.

Sličan problem postoji i drugdje u Evropi. Na primjer, u Velikoj Britaniji Biro osiguravatelja motornih vozila Procjenjuje se da na cestama još uvijek ima više od 300 hiljada neosiguranih vozila, čije gubitke u konačnici pokrivaju svi pošteni vozači kroz veće premije osiguranja. Nasuprot tome, u Njemačkoj i skandinavskim zemljama udio neosiguranih vozila je znatno manji. Tamo se OCTA ne doživljava kao neugodno obavezno plaćanje, već kao samorazumljiva odgovornost prema drugim učesnicima u saobraćaju.

Tu leži glavna razlika. Neki letonski vozači i dalje doživljavaju osiguranje od automobilske odgovornosti (AO) kao nepotreban dodatni trošak koji mogu pokušati izbjeći. Međutim, OO nije investicija u njihov automobil. To je garancija da jedna nesretna greška neće postati nečija nesreća i finansijska katastrofa.

Oni koji su živjeli devedesete sjetit će se vica o "zapinu" koji je udario Mercedes otpozadi na semaforu. Tada se takve problematične situacije nisu rješavale OCTA-om, već mišićnom masom i fizičkom snagom, te su mnogi "zapin vozači" morali prodati svoje kuće, bakino nasljedstvo i druge dragocjenosti kako bi pokrili imaginarne gubitke vlasnika Mercedesa i pobjegli sa slomljenim kostima.

Koliko bi danas "neosnovanih optimista" bilo spremno živjeti po pravilima i propisima iz devedesetih? Koliko bi onih "s kojima se ništa neće dogoditi" bilo spremno izvući iz džepa preko sto hiljada eura, što je trenutno najveća registrovana odšteta od osiguranja od odgovornosti prema trećim licima za nesreću koju je izazvalo neosigurano vozilo u Latviji? 

Nažalost, neki ljudi i dalje žive po principu: „Sve dok se ništa ne dogodi, nema problema.“ To je isto kao i odbijanje nošenja prsluka za spašavanje na brodu samo zato što nije bio potreban na prethodnim putovanjima. Mnoge stvari u životu izgledaju nepotrebne sve dok ne postanu jedino što može spasiti.

OCTA je investicija u sigurnost drugih. Jer u saobraćaju nikada nismo sami. Svaki dan povjeravamo svoju sigurnost potpunim strancima – onima koji voze sa suprotne strane, onima koji pretiču, onima koji stoje pored nas na semaforu. Zauzvrat, oni nam vjeruju. Ovo međusobno povjerenje je mnogo vrijednije od nekoliko desetina eura koje neko želi uštedjeti ako ne kupi OCTA. Stoga najvažnije pitanje nije: „Koliko košta OCTA?“ ​​Najvažnije pitanje je: „Koliko košta da budem siguran da mi se ovo nikada neće dogoditi?“